Pisac, esejista, povremeni glumac i dokoni provokator Mišel Uelbek na pisalačku scenu je kroz svoja dela u više navrata prikazao, pored perverzija i erotike očekivanih od Francuza, sliku raspada i promene kulturnog poretka svoje domovine.
Autor romana Elementarne čestice (1998) već od detinjstva je iskusio dekadenciju savremenog doba; šestogodišnji Mišel bio je ostavljen kod bake sa očeve strane od strane svoje majke, kako bi ona mogla da živi “hipi” život u Brazilu. Rođen na obližnjem madagaskarskom ostrvu Reunion i odrastao u Alžiru (francuskoj koloniji u to vreme), prešao je kod bake u Pariz. Od 1975. upisuje agronomski fakultet, na kojem započinje književni časopis Karamazov, u kojem objavljuje pesme i kritike. Na radar književnog sveta ulazi 1985. godine sa objavljivanjem pesama u La Nouvelle Revue, dok je 1991. bila plodna godina za Uelbeka: izdao je zbirku pesama, biografiju pisca H. F. Lavkrafta i esej Ostati živ: metoda. Docnije je radio kao programer, što mu je poslužilo kao inspiracija za prvu knjigu Proširenje područja borbe (1994), kojom je znatno proširio svoju publiku. Tokom devedesetih nastavio je sa novim delima, uključujući Elementarne čestice, koje su postavile temelj za njegov prodor u književnu kulturu novog milenijuma. Godine 2001. objavljuje roman Platforma, u kojem eksplicitno kritikuje islamizam i opisuje fiktivni teroristički napad na turističkoj destinaciji, godinu dana pre stvarnog i morbidno sličnog događaja u Indoneziji. Godine 2015. izlazi Pokoravanje, koincidentno na isti dan kada se dogodio napad na redakciju lista Charlie Hebdo. Njegova najnovija knjiga Poništeno (2022) okarakterisana je kao "politički triler koji skreće u metafizičku misao" od strane Le Monde-a.
Tematika Uelbekovih romana uključuje provokativnu kritiku islamizma, vakuuma francuske kulture, elite i apatije naroda ispod iste, a i izbavničku ljubav i vođenje iste. Toliko erosa i oda istom navodi određeni deo čitalaca i kritičara da osporavaju pojedina dela i Uelbekov opus, negirajući književni merit njegovog rada, svodeći ga na nihilizam i pornografiju. Svakako, filtriranje publike nije jedino što radi tokom svog prisustva u svetlu francuske javnosti. naprotiv, iako je on često osporavana ličnost zbog navodnih stavova prema ženama, islamu i evropskom sistemu, ulazi u uspešne odnose sa višim slojem. Takav otvoren odnos kontroverznih ličnosti i političke elite očigledno je usađen u sistem vrednosti (i zasigurno vekovima prethodi) de Golove republike, što opravdava rečenicom: „Ne hapsiš Voltera,“ prilikom pomilovanja Sartra zbog građanske neposlušnosti tokom štrajka 1968. godine. Za dobro ili loše, evidentno je da Francuska, iako društvo kraljoubica, i dalje poštuje klasu, a ispred svega sloj inteligencije. Što Uelbek afirmiše svojim često elitističkim izrazima: „Postoji klasa koja glasa za Le Pen, klasa koja glasa za Melanšona, klasa koja glasa za Makrona i klasa koja glasa za Fijona. Ja sam deo Francuske koja glasa za Makrona, jer sam previše bogat da bih glasao za Le Pen ili Melanšona,” ukazujući na svoj žirondinski duh. Francuska elita, prema Mišelu, zna da pomirljivo gleda svoj interes čak i pored očigledne volje mase: „Opasno je rugati se ljudima… mislim, možete im se rugati, ali postoje granice,“ rekao je, odgovarajući na pitanje o uzdizanju “daleke desnice” kao posledici imigracije i “prezira elite.” Primer, po njemu, predstavlja referendum iz 2005. godine, kada je francuska vlada ignorisala negativne rezultate glasanja o evropskom ustavu. Kritika nije ograničena samo na političku elitu; kritika akademskog društva nedvosmisleno je prikazana u kontroverznom romanu Pokoravanje (2015). U njemu, pored akademske tradicije Sorbone, elitizma koji im francusko društvo dodeljuje i gorke činjenice da oni čine kler sekularnog društva, oni mirno i ubrzano prelaze na islam, uviđajući sebičnu, ali prisutnu i vitalnu kulturu koja bi Francuskoj mogla vratiti geopolitički značaj na svetskoj sceni. Iako je uz sam roman vezano senzacionalističko etiketiranje Mišela kao “islamofoba” zbog ranijih izjava o islamu, specifično da je islam “najgluplja religija,” odlučio je da pročita Kuran kako bi što verodostojnije prikazao nove i stare preobraćenike. Rezultat je bila promena stava prema samoj veri: pokazalo se, po njegovim rečima, da je Kuran dosta bolji nego što je mislio nakon što ga je – zapravo – pročitao, ukazujući ponovo na fundamentalne probleme francuskog društva. Sekularizam i ateizam su mrtvi, a sa njima i francuska republika.
Uelbek postavlja sveobuhvatnu kritiku francuskog društva, od mase, vladajuće klase pa do sopstvenog sloja inteligencije, iako okarakterisan kao mizantrop, i dalje bira da bude deo savremenog francuskog društva i političkog diskursa. Kulminacija njegove socijalne kritike, povezivanja s elitom i ličnih perverzija dovela je do izjave da planira da piše predlog novog “Demokratskog Ustava.” Predlog, koji je komentarisao zajedno sa Sarkozijem (bivšim predsednikom Francuske iz Republikanske Partije), planira da objavi u pornografskom magazinu Lui. Odlike ustava poklapaju se sa njegovim stavovima o pribranoj demokratiji i paternalističkom elitizmu, koji bi bio uspostavljen kroz četiri glavna postulata: ukidanje parlamenta i time pozicije premijera. političke partije bile bi zamenjene doživotnim predsednikom. Predsednik sa doživotnim mandatom mogao bi biti smenjen jednostavnim referendumom na inicijativu građana. Treći postulat predviđa da pozicija vrhovnog sudije bude otvorena za glasanje, ali – naravno – samo diplomirani pravnici bi imali pravo da budu izabrani. Poslednji postulat je ekonomski orijentisan i njime bi državni budžet bio stavljen u ruke naroda, koji bi svake godine odlučivao o prioritetima. Građani bi time određivali koje su troškovi najhitniji, a prosek budžeta bio bi podeljen svakom ministarstvu prema prioritetima. Uelbek je tokom intervjua, u kojem je otkrio da piše predlog, izjavio da, ukoliko ovi predlozi ne budu prihvaćeni, Francuska sigurno ide ka katastrofi.
Sve što stoji iza Uelbeka ostavlja portret omiljenog antagoniste savremenog evropskog poretka, koji ga ipak prihvata. Čovek sa osnovanom kritikom, preiskrenom za osudu i preistinitom za ravnodušnost.